Naslovnica Dobre priče Esma Sarić Bosanski ćilim: Prevozno sredstvo prema tradiciji

Esma Sarić Bosanski ćilim: Prevozno sredstvo prema tradiciji

Esma Sarić donosi priču o nastanku i ponovnom oživljavanju bosanskih ćilima

Da je kojim slučajem Aladin imao bosanski ćilim, ne vjerujem da bi stigao do Jasmine. Bosanski ćilim, taj tvrdoglavi artefakt koji vuče konce starih dana, bi ga odveo na kafu iz šiša, na ćevape, među golubove…toliko bi se zaljubio da bismo ostali bez jedne od najljepših bajki. Ali, priznajte, ne bi mu bilo tako loše? Uostalom, njegovo vozilo bi bio jedini ćilim jedne zemlje u Evropi. Da, Bosna i Hercegovina  je jedina evropska zemlja koja ima svoj, bosanski ćilim, kao osobeni vid primijenjene, narodne, tradicijske likovnosti.

Bosanski ćilim, većinom orijentalnog izgleda, predstavlja važnu kulturnu vrijednost kako Bošnjaka, tako i ostalih naroda u Bosni i Hercegovini. Krasi ih ljepota, bogata likovna ornamentika, kolorit, koji spaja i utjecaje dalekog Orijenta i autohtonih balkanskih elemenata. Istoričar Hamdija Kreševljaković krajem prošlog vijeka je ustvrdio je da su termin ćilim u naše krajeve donijele Osmanlije. S ciljem „očuvanja“ i daljeg održavanja kućnog ćilimarstva u Bosni i Hercegovini 1888. godine otvorena je Tkaonica ćilima u Sarajevu, odnosno radionica ćilima, u vlasništvu bečke firme Filip Has i sinovi.

Tokom 19. i 20. vijeka ćilimarstvo je kao zanat doživjelo veliki uspon  u BiH, željeli su ljudi da imaju ćilim u kući, pa makar na zidu, gdje se nerijetko viđa u moderna vremena. Tada je oblikovan i veliki broj ornamenata koji se prenosio s tkalje na tkalju, ili s koljena na koljena, u ovom slučaju, s ruke na ruku poput molitve. Motivi bosanskih ćilima nerijetko su odraz života ovdašnjeg naroda. Šaranju ćilima davao se veliki značaj. Na koncu, industrijalizacija je ipak imala negativan efekt na kućnu izradu ćilima i ovaj zanat je polako izumirao. 

Za izradu kvalitetnog bosanskog ćilima (dva puta tri metra) potrebno je između mjesec i mjesec i po intenzivnog rada izuzetno vješte tkalje. Svaki ćilim ima priču – od tkalje koja ga je radila do osoba koje su ga posjedovale. Vijek ćilima, prema mišljenju stručnjaka, može biti i do tri stotine godina, ovisno o načinu kako se koristi i gdje se čuva.

U vrijeme kada su ćilimi bili popularni, malo je bilo onih koji su ih mogli posjedovati. U Sarajevu su to bile bogate kuće poput uleme Svrza i trgovaca Despića. Tako je bilo i s drugim čaršijama u zemlji. Ćilimi su bili samo za privilegirane. Kada se ženilo i udavalo i za još neke posebne društvene događaje.

U Zemaljskom muzeju BiH sačuvana je zbirka koja broji preko stotinu uzoraka bosanskih ćilima. To je jedna od rijetkih zbirki ćilima koja postoji u Bosni i Hercegovini.

Kako nastaje ćilim?

Bosanski ćilim obično nosi crvenu pozadinu i stilizirane motive na sebi. Od ukrasa uglavnom se koriste prave i cik-cak linije, trouglovi, rombovi, motivi iz flore i faune. Kažu da je najpoznatiji tzv. begovski ćilim koji se tka više mjeseci, nekad čak i par godina. Kada bi ga završili, bio bi iznesen napolje, prema suncu i kroz njega nije smjela proći niti jedna zraka, što bi dokazivalo gustoću tkanja i kvalitet.

Za izradu ćilima koristi se vuna domaće ovce, a za bojenje uglavnom biljni sastojci. Od ukrasa uglavnom se koristila prava, cik-cak linija, trokut, romb, također i motivi iz flore i faune, rađeni veoma stilizovano. Prije su žene same pravile ove ćilime i često su davani kao pokloni, a skoro uvijek pokrivali podove starih kuća. U poslijeratnom periodu tkanje na razboju, kako i nastaje ćilim, preživjelo je tek u životima rijetkih čuvara bosanskohercegovačke baštine koji istražuju tajne bosanskog ćilima, te u povremenim umjetničkim poduhvatima kojima se nastojalo ukazati na potrebu očuvanja umijeća njegove izrade. Kao zanat raširen po cijeloj zemlji i dragocjeni predmet koji predstavlja skupi dar o životnim prekretnicama nije se sačuvao. Rad na jednom ćilimu je mukotrpan i dugotrajan, a više niko nije spreman da plati stvarnu vrijednost takvog proizvoda. Uzevši to u obzir, bosanski ćilim gotovo da je osuđen na zaborav. Ali, nije sve tako crno…tu su mladi da ožive ćilim, pa makar i ne bio toliko bajkovit…

Proces nastajanja jednog bosanskog ćilima, foto: Visit Bosnia

Morića Han u Sarajevu

Trgovci i putnici su osim prenoćišta u ovakvim hanovima mogli su naći kupce i prodati svoju robu bez direktnog izlaska na pijacu. Morića han je više puta izgorio u požarima i obnavljan. U njemu je 1878. godine formirana Narodna vlada Bosne i Hercegovine kada su okupljeni građani Sarajeva uputili prosvjed protiv Austro-Ugarske okupacije Bosne i Hercegovine. Han je rekonstruiran u periodu od 1971. do 1974. godine. i predat na korišćenje ugostiteljskom društvenom poduzeću “Balkan”. Prilikom rekonstrukcije su na zidovima hana kaligrafskim pismom ispisani stihovi Omara Hajama, najvećeg pesnika persijske lirike. Odlukom sarajevske općine Stari Grad je 1998. godine han vraćen u vlasništvo “Gazi Husrev-begovog vakufa”. Uprava vakufa je iznajmila prostor hana za obavljanje djelatnosti koje se uklapaju u povijesni ambijent hana. Zbog toga su u okviru hana u prizemlju smješteni prodavnica ćilima, nacionalni restoran, kavana i turistička agencija.
Isfahan galerija pored iranskih i perzijskih dizajna, nudi uvid i u domaće ručne radove. Eto, slijedeći put, posjetite Morića Han i saznajte kako to izgleda kad vas sevdah ponese, uz kahvu i rahatlokum, dok prekoputa gledate niti u kojima mjesecima su počivale nečije ruke. Važno je napomenuti da nažalost većina ćilima dolazi iz Irana, te da će potraga za autentičnim biti teška, ali ovo je prava adresa za to. 

Morića Han u Sarajevu, spoj Perzije i Bosne, photo: Isfahan gallery

Mladi ne daju ćilimu da padne u zaborav

U vrijeme pandemije nosimo maske sa motivom ćilima, u Sarajevu se prodaju novčanici sa baklavama i rombima, u kući je to tipični dodatak uz ibrik i džezvu…zar da pustimo da nestane? Ne dok postoje brojna udruženja širom BiH i Kobajagi Kilims.

Ivana Blaž je arhitektica iz Viteza koja je nakon života u Italiji i Španiji svoj dom pronašla u Ljubljani, te je skupa sa svojom prijateljicom dizajnericomNinom Mršnik pokrenula Kobejagi Kilims. U želji da sačuvaju stari zanat tkanja na razboju, brend tradicionalno tkanih bosanskih vunenih ćilima unutar kojeg će i najzagriženiji protivnik mirisa prošlih vremena pronaći nešto za sebe . Pretražujući po vlastitoj, bosanskohercegovačkoj kulturi i baštini, Ivana je poželjela tradicionalni vuneni ćilim vidjeti u vlastitom domu, ali prilagođen današnjem uređenju prostora, ponešto drugačijeg kolorita i apstraktniji od geometrijskih i stilizovanih floralnih ornamenata koji se nižu u pravilnom ritmu. Prva kolekcija Kobeiagi Kilims “u svijet” je zakoračila uz pomoć Kickstartera, platforme na kojoj dobre ideje dobijaju finansijsku podršku zainteresovanih iz cijelog svijeta. Kobeiagi Kilims, ćilimi različitih veličina, kao i jastučnice, uskoro su zaživjeli na sajmovima dizajna u Londonu, Kopenhagenu, Beču, Milanu, a svoje mjesto su našli i u prodavnicama rukotvorina u Kopenhagenu, Beču, Ljubljani i Sarajevu.

Nova kolekcija Kobejagi ćilima predstavlja spoj modernog i tradicionalnog, photo: Kobeiagi Kilims

Pa, šta će biti sa bosanskim ćilimom?

Mnogo toga se može da sakrije ispod tepiha, zamislite tek koliko toga može ispod naših ćilima, a i na njima. Ruke koje preko konaca prelaze, kao harfu da sviraju, i tkaju nešto što će nadživiti sve nas. I to baš sad, u ovom trenutku, na ovom svijetu, se jedan ćilim rađa, od ruku koje će ostati na njemu i tri stoljeća poslije.
Moramo imati obzira, kao što nemamo, po čemu hodamo, kada koračamo po kućama bosanskim, sa tako niskim stropovima, da nas nerijetko tjeraju i da se pognemo. To je samo naš način da se zahvalite majstoru iza ćilima, mi volimo šarmatne zahvale, pa makar i posthumne bile. I sakrivamo dosta ispod ćilima, dane historije, kojih se i bojimo, tragove suza, koje bi željeli da zaboravimo, neke teške kalendare koje naši zidovi ne pamte, ćilim neće zaboraviti.
I tako na ćilimu ostaje dosta, od vaših kapljica kafe, prolivenog mlijeka, dlaka najdražeg ljubimica, otisak kada toliko puta na tom mjestu zastanete da okačite kaput, nagorijele fleke i ostaci koje pamte korake i podsjećaju vas na ljude koji su tuda koračali, mrzili ih vi ili voljeli, ćilim ima neke svoje izbore po tom pitanju. I nijedno pranje neće sjećanja izbrisati…to već znate i sami.
I šta će biti sa tim ćilimom bosanskim? Isto što i sa Bosnom. Kad su nas toliko tvrdoglavo učili da hodamo, sasvim je logično da onda tako tvrdoglavo hodimo po našem, ili da letimo, a tek da pamtimo, sve je to već neka tkalja u ćilim zaplela. I što je govorio Laza Kostić, zaglavila nas među javom i međ snom.