Naslovnica Intervju Dženana Memišević-Hrlović: Zašto je pismenost važna?

Dženana Memišević-Hrlović: Zašto je pismenost važna?

Sa lektoricom Dženanom Memišević-Hrlović smo razgovarali o jeziku, pravopisu i tome koliko digitalizacija (ne)utječe na jezik.

Dženana, zašto je pismenost važna?

Danas kad smo na udaru različitog medijskog jezika, jezika u medijima, jezika koji nam se plasira na internetskim stranicama – gdje se doslovan prijevod sa stranih jezika ne prilagođava balkanskim, a samim tim i bosanskom jeziku, gdje je postalo besmisleno i upozoravati da “veza” zahtijeva društvo, gdje je nedopustiv prijevod institucije “američki Univerzitet Sveti Đorđe u Minesoti”, a da ne govorim o onome “govori ispred institucije”, a sjedi u studiju  i tako redom – tek je početak popisa zato je važna.

Ovo je nedopustivo svima onima koji su edukatori, bilo da su javne ličnosti, medijska lica, odgajatelji ili nastavnici, političari, influenseri. Pismenost se ogleda u tome da svi oni smisleno daju izjavu, da su kvalitetni sagovornici, da njihove riječi koje dopiru putem TV-ekrana, radija, portala budu primjer ispravnog našoj djeci, onima koji ih prate, i kojima je riječ sa TV-a sveto slovo na papiru.

Koliko nas digitalizacija ustvari “kvari”?

Nemam profesionalnu zatupljenost da pratim šta se i kako piše po forumima, niti koliko je sadržaj postova i poruka normativan i pravopisno prihvatljiv. Iskreno, smeta mi kad se na obično pitanje majke, domaćice naredaju kilometarski komentari o pravopisu, a ne o samom sadržaju koji itekako razumijemo. Zanimljivo je da su većinom komentari “internet-lektora” primjer kako se ne treba pisati i njih posebno pratim. Da bude najjasnije, nijedan lektor koji ne poštuje sagovornika ne može biti angažiran u Lektorskom centru, jer se zna koja je prva lekcija na prvom času kad upišete odsjek za bilo koji jezik.

Sad se dovodi u pitanje koliko je stvarno stručnjaka angažirano na poslovima lekture i korekture određenog teksta. Danas se iole pismen čovjek, kojeg zanima jezik kao normativ, pokazuje nadmoć nad onim koji su preferirali matematiku i stavlja ih se na stub srama. Ne vidim zašto bi neko mašinske, pravne, ekonomske struke trebao znati gramatiku i sva pravopisna pravila? Od onih koji smatraju da to nije njihovo “područje” neće vas zaboljeti glava. Oni će napisati stručni rad, poslati lektoru na stručni osvrt, usaglašenim stavom će naći rješenje. Problem nastaje kao “polupismeni” ne traže pomoć jer je Bogom dato da je “njihovo” ispravno. Autorsko sljepilo je, u svakom značenju te riječi, sveprisutno.

Kako se jezik mijenja?

Sve napisano ne znači da se odobrava pisanje neznam, mi bi, sveopisno “isti” i brojni drugi primjeri što su postali primjer crnog humora na društvenim mrežama, a i internetu općenito.

Jezik na društvenim mrežama treba posebno izučavati i pratiti dokle će nas taj razvoj odvesti. Ako se nastavi masovno “mi bi”, vjerujem da će se “bismo” iskorijeniti, a to se ne smije dozvoliti. Isto je i sa dolje, posao i sl.

Digitalizacija je dovela do toga da osuđujemo različita govorna područja jer naše, sarajevsko, smatramo jedinim dijalektom na koji se treba ugledati. Lično se uvrijedim kada neko “osuđuje” rječnik moje nane Bišćanke ili moga dede Višegrađanina koji pričaju kao da nisu “odavle”. A oklena su onda???

E to govori o (ne)pismenosti onih koji pišu po forumima upozoravajući na te “izraze”. Te riječi su bogatstvo našeg bosanskohercegovačkog rječnika. Također, i digitalizaciju treba iskoristiti za razvijanje jezika, širenje značenja, kao i online rječnika i korektorskih stranica koje nam ukazuju na tehničke greške koje previdimo jer mašina ne može zamijeniti čovjekov um, ali može ukazati na nešto što smo previdjeli pisanjem.

Ne treba zaboraviti da je upozoravanje na razgovorni jezik međa za njegovo razvijanje. Najbolji primjer je “lahko” i “mehko” koje nije zaživjelo u praksi, a tumačeno je kao jedino prihvatljivo u bosanskome jeziku.

Predstavite „Lektorski centar“ našim čitateljima.

Ideja za osnivanjem Lektorskog centra je potekla u posljednjim danima studiranja, 2012. Realizacija je tekla tako da je prvo osnovano Udruženje lektora i komunikologa u BiH kao model ispitivanja javnog mnijenja. I pokazalo se kao ispravno razmišljanje jer se 7 godina održalo, a da nije bilo priliva novca izuzev maksimalne usluge svima koji su trebali bilo kakvu podršku u lektorskim poslovima. Godine 2020. je zvanično ugašeno i početkom pandemije u aprilu je osnovan Lektorski centar. Svoj puni zamah tek treba ostvariti. Zahvaljujući Udruženju poslovnih žena u BiH i Akademiji poduzetništva žena koja je organizirana, a koju sam pohađala, ohrabrila sam se da nastavim stvarati bolje okruženje za one koji se bave ovim poslom. Ukoliko imate nedoumice i treba vam podrška lektora, slobodno nam se obratite.