ZNAMO!
Svi mi DEBELI ZNAMO da smo DEBELI!
Znamo da imamo višak kilograma, znamo da imamo salo, znamo da nam to nije zdravo, znamo da nas to ograničava pri izborima, znamo da se ne uklapamo u ,,normalne” okvire, znamo da bi ,,manji” bolje izgledali, znamo da nam to ruši samopouzdanje… Sve to mi – ZNAMO!
Ali… Nekome je nekada palo na pamet da ismijava neku DEBELU osobu. Da se ruga njenoj gojaznosti, koja (mojim nepreciznim medicinski rečnikom) sada spada u poremećaj, bolest, dijagnozu…šta god. A onda, promjenom načina života poslednjih godina na planeti Zemlji, dobili smo nešto što se skoro može nazvati epidemija gojaznosti, i broj ljudi kojima su se rugali je porastao, a onda je to postao i društveni problem.
Zbog upiranja prstom u DEBELE ljude, dobili smo ogroman broj ljudi koji su zbog broja svojih kilograma prestali da vjeruju u sebe, uprkos potencijalima koje posjeduju, i tako čine jedan neproduktivan ili polu – produktivan dio društva. A sve to zbog pritiska koji su vršili ovi „normalni“ na njih, ubijajući iskru života u DEBELIMA koja sad uglavnom depresivna čami negdje ispod svih tih kilograma. DEBELI ljudi češće dobiju kritiku, nego podršku. I to ide do tih granica da budu ismijavani i onda kada započnu famoznu, možda ko zna koju u nizu, dijetu, koja bi eliminisala ono što je „trn u oku“ ovima koji ismijavju. Apsurd.
Godinama kasnije, neko je prepoznao problem, i rekao je STOP! Više nećemo stigmatizovati DEBELE ljude, prihvatićemo ih u naše društvo kao ravnopravne članove zajednice!
U cilju integracije DEBELIH ljudi u društvo, u medijima su se počele pojavljivati netipične fotografije žena. DEBELIH žena! U vešu, kako izvode vježbe, pozirajući na egzotičnim destinacijama, kako plešu, kako se vjenčavaju…kako žive svoje srećne živote! Uporedo, tu su i naslovi da je to u redu, da je to prihvatljivo, da je to i dalje dobro tijelo, da to tijelo ipak treba voljeti i njegovati, i najkontroverzniji od svih – da je DEBELO tijelo zdravo!
Sjetimo se jedne prigodne fore koja već par godina kruži internetom:
Jedna žena sažaljivo pita DEBELU ženu: “Jao, kako li je vama DEBELIMA po ovoj vrućini?”
DEBELA joj odgovori: “Vruće, kao i vama glupima.”
DEBELI znaju da su DEBELI.
Da li glupi i zli znaju da su glupi i zli?
Dakle, vratimo se na početak, ako smo DEBELI nijesmo glupi i nijesmo neinformisani.
Ako nam neko kaže da je u redu imati DEBELO tijelo, znamo da to isto tijelo ne mora u trenutku postati predmet našeg obožavanja.
Ako nam neko kaže da treba da prihvatimo svoje tijelo, baš takvo kakvo jeste u datom trenutku – DEBELO – znamo da sledećeg dana nećemo moći istrčati maraton.
Ako nam neko kaže da je naše DEBELO tijelo zdravo, znamo da iako ono sada to možda i jeste, ima veću šansu da ne bude, jer ponoviću – ako smo DEBELI nijesmo GLUPI. Znamo da nije zdravo. Nećemo povjerovati u to!
I svi oni koji su osuli paljbu ovih dana zbog tog naslova propustili su poentu. Propustili su namjeru koja stoji iza tih riječi.
A poenta i namjera su PRIHVATANJE!
Prihvatanje DEBELIH ljudi bez upiranja prstom i izopštavanja iz društva.
Poenta je otvaranje prostora da se ti DEBELI ljudi u tom istom društvu osjete sigurno i bezbjedno. Baš zbog njih ovog ljeta na +40 i više Celzijusovih, mnogi DEBELI neće umirati ispod slojeva i slojeva garderobe u pokušaju da se skriju, već će biti obućeni adekvatno vremenskim prilikama. I ne samo DEBELIH!
Svi oni koji koji su opet uprli prstom i rekli „DEBELO tijelo nije zdravo“, oglušili su se o bol koju nosi svaki prekomjerni kilogram jedne DEBELE osobe. Svi oni, samo su dosuli so na ranu svakoj DEBELOJ osobi, i pogazili trud onih koji žele da prigrle te DEBELE osobe baš takve kakve jesu, i da im tada, iz te tačke, prihvatanja i ljubavi uliju snagu i volju, da ako se žele osloboditi tih kilograma to i urade, jer to i jeste jedini način, jer debljina ima duboke uzroke.
Zato, ne budite ni glupi ni nekulturni.
DEBELE osobe znaju da su DEBELE, i znaju šta sve to nosi, jer ako su DEBELE – nijesu glupe! A osim što znaju, sav taj bol osjećaju na svojoj koži i u svojoj duši. Ne budite izvor još bola na ovoj namučenoj planeti. Sasvim ga je dovoljno.
Iako razumijemo da su možda masovni pokliči ovih dana „DEBELEO tijelo NIJE ZDRAVO!“ bili iz najbolje namjere da nekog motivišu da se „riješi“ tog nezdravog DEBELOG tijela, preskočen je onaj korak prihvatanja. Jer nije isto transformisati svoje tijelo iz tačke ljubavi prema njemu, ili mržnje, netrpeljivosti i straha.
Istina oslobađa, da, ali ne ubijajmo njome one koji su već upucani, već im dajmo šansu da prežive, ožive i žive!
VRIJEME JE ZA PROMJENE!
Dopustite sada, da svi iz društva izopšteni zbog fizičke karakteristike, budu prihvaćeni.
Debeli, mršavi, anoreksični, sa strijama, celulitima, malim grudima, niski, visoki, sa velikim nosevima, riđokosi, slabovidi, hendikepirani…nastavite niz, to je bar lako. A onda, kada svi budu prihvaćeni, iz tog mjesta prihvatanja čovjeka kao čovjeka, kao ljudskog bića, kao duše koja je izabrala da obitava baš tu, zajedno sa vama, moći ćemo i da mijenjamo sve ono što se može i treba promijeniti.
Debljina je često poremećaj ishrane. Nekada i hormonski, ili neki drugi zdravstveni problem. I ne rešava se sa „sve ti je to u glavi“. Da, glava je potrebna, ali ne i jedina, jer čovjek nije samo biće „glave“. Potrebno je malo podrške, malo ljubavi, malo bezbjednog okruženja, malo…malo više prevaspitavanja svih odraslih koji su jednog dana dopustili da se nekom djetetu rugaju, da ga ne prihvataju. I tek na kraju ono što mnogi smatraju prvim – hrana i vježbanje.
A ako se vratimo na to da je debljina zdravstveni problem kom se neko ruga, kako se osjećate kad pomislite da bi se neko vam narugao zbog neke ,,regularne” bolesti? Ili da se vi nekome narugate?
Koliko puta ste sreli predivne žene, ali i muškarce koji nose veliku ranu zbog izgleda nekog dijela svog tijela, jer im je neko nekad rekao da su neadekvatni takvi kakvi jesu, neko ih je ranio, i ta rana još uvijek krvari. Možda i jeste neko neadekvatan da bude košarkaš ili balerina, ali svi ljudi su na svoj način u potpunosti adekvatni za svoj život, baš takvi kakvi jesu. A baš svi smo ranjeni. Manje ili više.
Više DEBELE ljude ne možemo liječiti pilulama, izgladnjavanjem i preznojavanjem. Način se promijenio, i liječimo ih prvo Ljubavlju. Prihvatanjem. Nježnošću. Razumijevanjem. Razgovorom. Zagrljajem. …
Osim za DEBLJINU, ovo su nova pravila koja važe za ozdravljenje i iscjeljenje svih rana od kojih čovjek danas pati, jer moramo doći do korijena, do uzroka, a ne liječiti samo simptome i dijagnoze.
Ljubav! Ljubav je glavni lijek!
I za kraj, parafraziraću jedan citat, čijeg izvora se sad ne mogu sjetiti:
– Ljubav je lijek za sve!
– Šta ako lijek ne djeluje?
– Povećajte dozu!
P.S. Nauka dokazala!
* Javlja mi se sumnja da su u ovom tekstu upotrijebljene riječi koje neki mogu smatrati politički nekorektnim i uvredljivim, ali vjerujem da će razumjeti da je ovaj tekst u ovoj formi napisan zapravo uz maksimalnu suzdržanost od „teških“ riječi, te nemam potrebu da im se izvinim.
Ali, svima onima čiju sam ranu možda takla i raskrvarila ovim riječima, šaljem blagoslov i najiskreniju želju da iscijele svoju ranu što skorije, uz beskrajnu ljubav i podršku.
Autorka teksta: Jelena Lacman