Ona je doktorica specijalistica oftalmološke, te okulofacijalne plastične i rekonstruktivne hirurgije, naučnica, akademski radnik i publicista kojoj oftalmologija nije samo profesija, već ljubav, strast i vizija koja je vodi kroz život. Iako je odrastala uz literaturu filozofije i sociologije,život je ipak usmjerio u polje prirodnih nauka.
Dr. Nina Jovanović diplomirala je na Medicinskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu 2008. i Fakultetu za Javno Zdravstvo Univerziteta u Iowi 2017 godine, te se usavršavala iz oblasti okuloplastike u Berlinu (Njemačka), Ajovi (Iowa), Njujorku (New York), Valeti (Malta) i Mičigenu (Michiganu) (SAD).
Trenutno radi u Kantonalnoj bolnici u Zenici i u privatnoj oftalmološkoj praksi u Sarajevu, a uz klinički rad, aktivno se bavi naučno-istraživačkim radom sa fokusom na povredama oka i okuloplastičnoj i rekonstruktivnoj hirurgiji. Do sada ima 17 objavljenih radova, te aktivno učešće na preko 20 internacionalnih kongresa, te je internacionalni editor za oftalmološke stručne časopise i član Evropskog Društva okuloplastičnih rekonstruktivnih hirurga.
Zašto baš medicina?
Tokom odrastanja nijedan bliži ili dalji član moje porodice nije bio povezan sa medicinom, svi su se bavili društvenim naukama, a ja sam odrastala uz literature filozofije i sociologije. Moj porodični poklon za 16-ti rođendan bilo je 20 tomova Filozofske hrestomatije koju sam čitala sa najvećim užitkom. Tako sam sve do sredine srednje škole bila predodređena da studiram društvene nauke. Međutim, moj djed, koji mi je usadio neprikosnovene radne navike i disciplinu, od početka je smatrao da moj karakter više odgovara prirodnim naukama i da bih bila dobar ljekar. Tako da sam se na njegov nagovor na kraju pronašla u svijetu medicine i nisam pogriješila.
Nakon završene specijalizacije, proveli ste duži period na edukaciji u SAD. Kako se razvila veza sa Univerzitetom u Iowi i kakvi su vaši utisci tog sistema obrazovanja?
Veza sa Univerzitetom u Iowi datira od mojih studentskih dana kada nas je dekan Medicinskog fakuteta u Sarajevu povezao s grupom istraživača sa Fakulteta za javno zdravstvo u Iowi. Od tada sam bila njihov predstavnik ispred studentske organizacije i kasnije sam bila uključena u petogodišnji nacionalni program za prevenciju trauma i povreda u BiH ispred IPRC (Injury Research Prevention Center), inače, za oficijelni program NIH U.S. u sklopu mog angažmana dobila sam punu stipendiju za Master of Public Health na Univerzitetu u Iowi. Od 2012. do 2016. sam često, intermitentno boravila na Univerzitetu i završila graduate study u trajanju od četiri semestra. Diplomirala sam 2017. tokom studija koji je uključivao jako intenzivan program. Radila sam kao graduate research assistant, te sam imala mogućnosti da u nekoliko navrata budem na edukaciji iz okuloplastike u vidu short-term fellowshipa sa dr. Keith Carterom, predsjednikom AAO (Američka Oftalmološka Akademija) iz 2019 i dr. Richard Allenom, Texas Children’s Hospital. Cijelo ovo iskustvo rada na Odjelu okuloplastike, te studiranje i rad na istraživanjima na vodećem univerzitetu na svijetu omogućio mi je distinktivno sagledavanje medicine i javnog zdravstva. Služila sam se drugačijim metodama rada, pristupima i riješavanju problema, komuniciranju sa pacijentima, načinima na koji se finansiraju grantovi i istraživanja. Stekla sam potrebne vještine da se producira i publicira kvalitetno istraživanje i naučila koliko je važan timski i multidisciplinarni pristup. Mislim da je ovo iskustvo potpuno promijenilo moj život u smislu predanosti poslu, stalnoj edukaciji, vlastitom unaprijeđenju i radnoj etici.
Nakon završenog studija na Univerzitetu u Iowi vratili ste se u BiH i nastavili raditi u bolnici gdje ste imali jasan cilj da osnujete Centar za okuloplastičnu i orbitalnu hirurgiju u BiH i da ovu oblast medicine ojačate i popularizirate. Kakvo je vaše iskustvo tokom ovog procesa?
Da. Cijela ideja i povod mog odlaska je bio povratak i aplikacija znanja i vještina u BiH. Imala sam podršku svojih mentora iz U.S. u ovom procesu. Uspjeli smo uz podršku menadžmenta bolnice da osnujemo Odsjek za okuloplastiku; Prvi bolnički elektronski registar za povrede oka, publicirano nekoliko kvalitetnih istraživanja u vodećim internacionalnim časopisima, te uvedemo više od 30 novih procedura iz okulofacijalne plastične i orbitalne hirurgije. Moja iskustva su jako pozitivna i mislim da je misija uspjela, ali nije bilo lako, i još uvijek ima mnogo mjesta za napredak.
Radite u Kantonalnoj bolnici u Zenici i u privatnoj oftalmološkoj praksi u Sarajevu. Kako sve to stižete, kako ustvari počinje i završava vaš radni dan?
Tačno. Radim jako puno, i moj radni dan nikad ne završava nakon dolaska kući, jer kod kuće mnogo čitam, radim na istraživanjima i publikacijama, pišem stručne članke. Također sam angažovana i na medicinskom fakultetu na katedri za oftalmologiju kao asistent tako da se moj radni dan sastoji od minimalno 12 do 13 sati rada, pisanja, čitanja, odgovaranja na mailove. Da bih maksimizirala svo vrijeme pokušavam u vožnji slušati edukativne video materijale ili tokom treninga npr. trčanja na traci gledam video snimke operacija ili drugi edukativni sadržaj. Jako mi je važan kontakt sa pacijentima, studentima i mojim specijalizantima i mnogo vremena provodim u toj komunikaciji. Na sreću moj partner posjeduje jednake akademsko-naučne tendencije tako da imam punu podršku sa te strane.
Kako je izgledala vaša prva operacija? Jeste li imali tremu?
Tokom specijalizacije imala sam najboljeg mentora, dr. Brunu Abramušića, koji me naučio osnovama hirurgije u oftalmologiji, uvijek je bio moj vjetar u leđa. Zahvaljujući njemu brzo sam se osamostalila kao operater, jer sam znala da je on uvijek tu uz mene i da ga mogu pozvati ako se slučaj zakomplikuje. To je jako važno za mladog hirurga, da vam daju slobodu ali i sigurnost i oslonac. Tako da je svaka trema bila podnošljiva, ali i korisna – taj adrenalin je često sjajan na operacijama.
Također, sve operativne metode za koje sam se educirala u U.S., Malti i drugdje, po povratku u BiH imala sam dr. Abramušića koji je bio uz mene kada smo ih prvi put implementirali. Bez njega vjerovatno ne bih bila ovdje gdje sam danas.
Možete li nam navesti koji su Vaši najveći uspjesi u ordinaciji i koji su vam bili najteži trenuci?
Za pojedine pacijente ostanete vezani i njihovo liječenje vam postane lično. Izdvojila bih jednu pacijenticu iz Doma Drin koja je samnom prošla tri operacije, jedna od njih je bila sa mikroskopom koji je tokom operacije izgubio stabilnost i nije mogao sam stajati, te su specijalizant i kolega tehničar držali jako tešku glavu mikroskopa sat vremena dok sam operisala oko. Na kraju je pacijentica, koja je na prvi pregled došla bez vida na oba oka i u kolicima i potpuno ovisna o tuđoj pomoći, za nepunih godinu dana samostalno hodala, vratila se normalnim aktivnostima i inkluziji u zajednici. Mislim da je trenutak njenog samostalnog ulaska u ordinaciju i odlične vidne oštrine na oba oka, vrsta uspjeha zbog kojeg moj posao smatraju jednim od najljepših.
Početkom ove godine organizirali ste Prvi internacionalni simpozijum iz okuloplastične hirurgije u BiH i Edukativnu sedmicu iz okuloplastike. Počasni gost edukativne sedmice bio je Prof. dr AlonKahana, jedan od najeminentijih okuloplastičnih hirurga u SAD, predsjednik Društva akademskih orbitalnih hirurga Sjeverne Amerike (North American Society of Academic Orbital Surgeons-NASAOS). Zajedno ste operisali oko desetak najtežih slučajeva vaših pacijenata, gdje ste se na licu mjesta educirali za ovako teške hirurške zahvate tzv. hands-on-surgery metodom. Kako se javila ova inicijativa, kakvi su bili rezultati i kakva su vaša lična iskustva?
U 2019.godini bila sam na fellowshipu u Kellogg Eye Centru, Univerziteta u Michiganu iz okuloplastične hirurgije, sa fokusom na patologiju orbite. Moj mentor je bio prof. Kahana kojeg sam upoznala na ARVO sastanku godinu ranije. Također radila sam i sa šefom okuloplastične sekcije prof. Christine Nelson. Cijeli odjel je bio motiviran da pomogne razvoju okuloplastike u mojoj bolnici pa su mi ponudili mnogo vidova saradnje, stipendirali moju kompletnu edukaciju kao i praktični rad na kadaverima svakog vikenda. Sa njima sam radila na istraživačkim projektima, te smo na kraju publicirali četiri studije od kojih smo jednu kasnije predstavilina Sastanku Asocijacije Okuloplastičnih Hirurga Amerike (ASOPRS) i Akademiji Oftalmologa Amerike u San Franciscu. Tu se javila ideja da članovi ASOPRS dolaze povremeno u BiH u moju bolnicu i da rade samnom na jačanju okuloplastike u našoj zemlji. U tom smislu je prof. Kahana došao u januaru 2019. kada smo organizovali edukativnu sedmicu za sve mlade oftalmologe i specijalizante iz BiH i operisali smo uspješno moje najteže slučajeve koji bi inače morali nastaviti liječenje van države. To je bila prva edukacije ove vrste i jako sam sretna da smo imali goste iz cijele BiH. Rezultati su bili jako pozitivni za sve učesnike, a posebno za prof. Kahanu kojem je to bilo prvo iskustvo u BiH. Nažalost kako je posjeta realizirana u januaru nije mogao vidjeti krajolik i ljepotu naše zemlje radi posebno guste magle i smoga tih dana tako da će morati doći opet.
Zbog čega je razvoj okuloplastike u BiH važan za pacijente i o kakvoj oblasti medicine se zapravo radi?
Radi se o oblasti koja se bavi svim strukturama pored i iza oka uključujući koštani okvir u kojem oko leži. Tretmani određenih stanja ove regije se preklapaju sa plastičnim, maksilofacijalnim ili neurohirurzima zbog opsežnosti ali i involviranosti više regija tako da je multidisciplinarnost u okuloplastici paradigma. Također saradnja sa radiolozima, onkolozima i endokrinolozima je presudna u liječenju određenih tumora ili tireoidne orbitopatije. Zbog toga, jačanje segmenta okuloplastike koji treba da okupi sve ove discipline i vodi pacijenta kroz različite faze tretmana je od neprocijenjive važnosti.
Razvili ste vrlo snažnu podršku i komunikaciju sa vodećim ekspertima u vašoj oblasti, ali i u javnom zdravstvu. Kakva je njihova uloga u vašoj edukaciji?
Moji mentori igraju važnu ulogu u mojem profesionalnom, ali i privatnom životu. Corinne Peek Asa je uz mene od 2012. godine i cijelo ovo vrijeme traje moja saradnja sa Univerzitetom u Iowi kroz istraživanja, gostujuće profesore u U.S., pristupe svim medicinskim bazama podataka i bibliotekama, te mnoge druge segmente. Bez njene podrške mislim da bih se jako teško razvila kao nezavisan istraživač. S druge strane, podrška kliničkih mentora iz oblasti okuloplastike poput dr. Kahana, dr. Allena, dr. Nelson i mnogih drugih je bila presudna za moj razvoj kao hirurga. Njihov stalni razvoj i neprekidna stremnja ka ličnoj izvrsnosti su moja vječita motivacija i gorivo koje mi omogućava da nikada ne stajem. Imati mentore i kolege koji su u vam uzori u svakom pogledu olakšava dane koje provedete za laptopom, hirurškoj sali ili pretrpani poslom odričući se vremena za odmor i porodicu.
Po vašem mišljenju kakav nivo na internacionalnom nivou uživa oftalmologija BiH?
Imamo vrhunske stručnjake u oftalmologiji, ali nažalost zbog birokratsko-političkih prepreka ne možemo biti ravnopravni s drugim kolegama iz EU i svijeta.
Mi smo jedna od rijetkih zemalja Evrope u kojoj specijalisti oftalmologije nemaju pravo da polažu EBO (European Board of Ophthalmology Exam) jer nemamo Udruženje oftalmologa na nacionalnom nivou. Također, nemamo legalni sistem subspecijalizacija iz oftalmologije. Zbog toga, jako je teško, ako ne i nemoguće otići na kasnije sub-specijalističko usavršavanja, jer nemamo zakonsku osnovu, te obično ako idemo na dužu edukaciju dobijemo otkaz u matičnoj ustanovi. Ukoliko i dobijemo odsustvo to je obično neplaćeno i onda se sami moramo finansirati,što je sa našim platama jako teško. Kao primjer navodim svoju subspecijalizaciju koju sam započela u Tel Avivu, u martu ove godine, koja je pauzirana radi Covid-19 pandemije. Nažalost, snosila sam sve troškove subspecijalizacije, bez ikakve finasijske pomoći i to je praktično asketski život od godinu dana zbog čega se jako mali broj kolega odlučuje na to.
Član ste Bosanskohercegovačko-američke akademije umjetnosti i nauke – BHAAAS?
Da. Velika mi je čast biti dio ove renomirane Akademije koja okuplja najveće bh. stručnjake, naučnike i umjetnike iz dijaspore i BiH. Moj zadatak je da jačam oftalmologiju unutar Akademije. Trenutno smo u procesu razvijanja Oftalmološkog online portala BHAAAS koji ima za cilj povezivanje oftalmologa BiH i dijaspore s ciljem jačanja struke, edukacije, stručnih razmjena i pomoći naših stručnjaka.Portal bi služio kao katalizator budućih promjena i napretka oftalmologije i okuloplastike BiH, te će predstavljati platformu za unaprijeđenje edukacije, pristupa informacijama, interdisciplinarnosti, saradnje, međusobne povezanosti, te pružanja najsavremenijeg tretmana pacijentima. Također, plan nam je i održavanje internacionalnog simpozijuma iz oftalmologije u sklopu Dana BHAAAS-a u Mostaru u junu 2021., na kojem bi trebali prisustvovati eminentni stručnjaci iz okuloplastične hirurgije U.S., članovi Asocijacije okuloplastičnih hirurga Amerike (ASOPRS) i nadamo se da nam pandemija neće poremetiti planove.
Kako gledate na odlazak mladih stručnjaka iz BiH?
Politička situacija i prepreke na koje nailazimo, te potpuni nedostatak podrške rukovodećih struktura glavni su razlog zbog čega većina kolega želi raditi u boljem sistemu koji ih štiti i daje im podršku. Povremeno se dese neki pozitivni primjeri, ali to bi trebalo da bude pravilo, a ne izuzetak.
Na kraju, šta biste izdvojili kao vaše najveće profesionalno priznanje do sada?
Rekla bih da je to istraživanje Direct Injection of 5-Fluorouracil Improves Outcomes in Cicatrizing Conjunctival Disorders Secondary to Systemic Disease na čijoj analizi i publiciranju sam radila tokom boravka u Kellogg Eye Centru, i koji je kasnije dobio priznanje za najbolje istraživanje na prošlogodišnjem 50-tom ASOPRS sastanku u San Franciscu. Također, terapija koju je dr. Alon Kahana primjenio je na svojevrstan način revolucionarna u liječenju teških oblika bolesti, te sam jako sretna da sam imala priliku biti dio ove studije.