Dijanu Kozadra je ujedinila modu i znanja stečena kroz svoje obrazovanje kako bi kreirala jedinstvene odjevne predmete. Njene kreacije kao i sam ulazak u svijet mode su zaista specifični. Danas Dijana sarađuje sa kompanijama iz inostranstva, ali i dizajnerima iz BiH.
Dijana, vi imate veoma bogato radno iskustvo. Gdje ste sve radili i koji posao vam je bio najdraži?
Moje prvo radno iskustvo zvuči baš opasno: konstruktor rezervnih dijelova za turbo-mlazne motore. Bilo je to u Vazduhoplovnom zavodu „Orao“ u Rajlovcu i trajalo je dvije godine. Veliki tim, odlična tehnička opremljenost, puno mogućnosti za učenje i razvoj, puno izazova. Nažalost, rat je prekinuo i proizvodnju i naše normalne živote. Tokom rata sam se bavila odgojem prvog djeteta – Benjamina, izbjeglištvom i standardnim mukama mlade žene tokom rata. S obzirom da nakon rata nije bilo proizvodnje ni za lijeka, tražila sam druge mogućnosti. Onda se rodilo drugo dijete – u našu malu porodicu došla nam je Sara. Potom sam se zaposlila u prosvjeti gdje sam radila dvije godine. Predavala sam informatiku u KŠC i osnovcima i srednjoškolcima. To je bilo divno iskustvo i posao koji me veoma radovao. Da su se kockice drugačije posložile i da je prosvjeta više cijenjena, možda bih to i danas radila. Međutim, trebalo se kućiti, živjeti, osigurati djeci „normalne uvjete“ tako da sam prihvatila ponudu jednog slovenskog poduzeća i počela raditi za njih prodaju opreme za klimatiziranje. Ta karijera je dugo trajala – dvadesetak godina. Od malog predstavništva – jedna žena i tašna i mašna, došlo se do ozbiljnog trgovinskog i servisnog poduzeća koje pokriva prvo BiH, a onda i regiju jugoistočne Europe. Puno sam putovala, puno radila, naučila planiranje i izvještavanje u međunarodnoj korporaciji, vođenje tima, rad sa kupcima, marketing. Bilo je super, imala sam puno slobode i puno mogućnosti za učenje i osobni razvoj.
Upravo to raznovrsno iskustvo je dovelo do toga da pokrenete brend Brandis. Kako je sve počelo i šta je to što vas čini jedinstvenim na tržištu?
Kada sam se malo umorila od putovanja i iste problematike, odlučila sam se za radikalan potez – potpuno promijeniti polje rada i krenuti iz početka. Najbolje je to definirala moja zaova, kada sam joj opisala šta i kako, ona kaže: „Baš si hrabra i malo luda!“ Ukratko, krenula sam u područje mode i tekstilne industrije na osnovu hobija. Od malih nogu sam kreirala i šila, prvo za lutku, a onda za sebe i prijateljice. Odlučila sam da to sada bude moj posao i posvetila sam se tome. Znala sam da neće biti lako i nije bilo lako. Konkurencija je bila jaka i trebalo je naći svoje mjesto na tržištu punom jakih svjetskih imena i jeftine kineske i turske odjeće. Osim dizajniranja, potrudila sam se savladati i tehnički dio razvoja proizvoda, konstrukciju, modeliranje i gradiranje odjeće. Pokazalo se da upravo tu postoji niša na tržištu tako da sada najvećim dijelom radim te usluge razvoja za druga tekstilna poduzeća i dizajnere. I sama još uvijek dizajniram kada stignem i bez velikog pritiska. Uživam i u jednom i u drugom dijelu posla.
Koji posao mi je bio najdraži, to je teško reći. Postoje osobe koje su čitav život posvećene jednom području i tu su izvrsne tako da im pomalo zavidim na tome. Spadam u one osobe koje zanima više područja i sretna sam da sam se mogla posvetiti i okušati u više oblasti. Ako biram: podučavanje, dizajniranje i marketing do sada su mi najzanimljiviji i ispunjavali su me najviše. No, imam još i planove za mirovinu – ono što ne stižem sada.
Pri pokretanju biznisa, šta vam je bilo od najveće važnosti? Da li su to bile određene poticajne mjere (ukoliko ste koristili neku), edukacija ili podrška pojedinaca/pojedinki?
Kada sam pokretala vlastiti posao, najvažnije je bilo donijeti odluku – to nikada nije lako. Vagaju se argumenti za i protiv, vagaju se rizici, poslovni i obiteljski. Meni je pomogla bezuvjetna podrška supruga Omera i djece. A kada jednom skočite u vodu, nema druge nego plivati.
Nažalost, nisam dobila poticajne mjere niti jednog nivoa vlasti. Teško da oni nađu interesa za male investitore – moraju se podmiriti tu razne „maline“ i slični. Međutim, ni ja nisam imala velikih motiva boriti se sa korupcijom i nepotizmom. Investirala sam svoj novac i mnogo vremena i rada.
Iscjepkano tržište, ali i podrška kolega?
Veliki problem je to što smo malo iscjepkano tržište, iznimno je teško naći kvalitetne i lijepe tkanine u manjim količinama. Nismo interesantni dobavljačima. Standardni problemi visokih ulaznih cijena kada nemate velike količine, problemi šivanja malih serija – standardne dječije bolesti pri pokretanju posla. Tako je to u svakom poslu – počeci nisu lagani ni ako ste na bogatom zapadnom tržištu.
S druge strane, imala sam super iskustvo sa ljudima koje sam upoznala u novoj branši. Velika većina je bila otvorena, spremna pomoći i savjetima i djelima. Tako je krenula i priča sa Udruženjem. Prvo mi preporuče našu divnu Veru Kapetanović-Bujak (Drawer) koja me primi i savjetuje kao da se znamo 100 godina. Onda ona preporuči Aidu Zubčević, koja me također primi od srca, posavjetuje, omogući učešće na dvije predivne revije. Pa onda sve te pozitivne i vrijedne žene. Bogatstvo. Umrežavanje je jako važno – ništa ne možemo sami. Evo sada nam je ova epidemija pokazala koliko je bitan ljudski kontakt, i privatni i poslovni.
Šta je to što nedostaje, u smislu podrške, za razvoj poduzetništva žena?
Generalno nam fali država i uređen sistem. Strašno je to što o našoj sudbini odlučuju ljudi koji su podobni, koji nisu stručni, koji ni ne znaju da ne znaju i da može i treba bolje. To je razlog da sam se pored sveg posla posvetila i politici u zadnje vrijeme. Ne želim samo kritizirati, želim dati svoj skromni doprinos. Moramo kao društvo nešto uraditi.
Smatrate li da je ženama teže biti u poduzetničkim vodama nego što je to muškarcima, i šta biste savjetovali ženama koje imaju poslovnu ideju?
Ženama jeste teže. Ne samo u poslu. Teže je u životu, opterećene su sa više obaveza, sa očekivanjima i osporavanjima patrijarhalnog društva, sa obavezama koje same preuzmu zbog ljubavi prema djeci, obitelji. Rekla bih da je feminizam i rad na ženskoj ravnopravnosti ne samo naše pravo nego i obaveza koju imamo zbog naše djece. Ženama savjetujem da se oslobode straha i da žive život u skladu sa svojim željama. Ako je želja da se razvije neka poslovna ideja, onda treba pokušati, biti uporan, raditi na tome. Možda neće sve uspjeti, ali se mora pokušati. Kažu, kada ljudi odlaze sa ovoga svijeta žale samo za onim što nisu uradili, a ne zbog onoga što su uradii i možda pogriješili pri tome.
Šta je to što biste posebno istakli u svom biznisu, da li postoji nešto što jako volite raditi?
Posebna je priča, posebna radost je rad vezan za etno naslijeđe BiH. Meni je to nepresušan izvor inspiracije. Radila sam jednu reviju koja je bila posvećena i inspirirana mojim rodnim Travnikom i okolinom. Ostalo je još puno toga što nisam stigla, a željela bih obraditi iz travničke riznice. Zamislite tek koliko je gradova još i koliko ljepote u ostatku BiH? Jedva čakam sljedeću priliku.
Dobar je osjećaj proći put od ideje do proizvoda. Čini mi se da smo u ovim brzim vremenima malo zanemarili zadovoljstvo koje dolazi od rada, naročito kreativnog.
Da li imate svoj životni moto?
Nemam neki životni moto, stvari se mijenjaju i u različitim fazama slijedim različite ideje i ciljeve. Sada pokušavam živjeti zdravije i živjeti u sadašnjosti. Ne u prošlosti, ne u budućnosti. Kao društvo se suviše bavimo poviješću iz koje smo vrlo malo naučili i konstantno izvlačimo neke frustracije i razloge za negativnu energiju. O budućnosti najčešće brinemo tako da uništimo ono što imamo sada.
