Anastasija, tvoje prvo volontersko iskustvo je bilo kada si imala petnaest godina. Šta je to što te pokrenulo, i zbog čega si počela volontirati?
Ako nećeš ti reagovati, ko hoće?!
Ako ne sada, kada?!
Moja prva volonterska iskustva počinju u OKC-u i OC „Zdravo da ste“. Motiv za volontiranjem sam naslijedila od svoje pokojne bake Mare Cvijić. Nježno i pažljivo je u mene usadila sjeme ruže koja je izrodila pupoljke altruističnih vrlina i vrijednosti. Ovim djelom mi je ostavila veće naslijeđe od bilo kakvog imetka. Trnovit, ipak lijep put kroz život. Za mene, volontiranje u Kostajnici je samo još jedan od tih pupoljaka koji je postao cvijet.
Moja potreba za volontiranjem je rasla zajedno sa mnom. Odrastala sam u Banjoj Luci u naselju Sunca. Igrajući se na igralištu pored Centra za gluvonijeme (Centra za obrazovanje, vaspitanje i rehabilitaciju sluha i govora Banja Luka), primijetila sam prve razlike između nas kao djece (koje nisu bazirane na etničkoj/religijskoj osnovi). Iako sam bila okružena ljubavlju i pažnjom svojih ukućana, sebe nikada nisam smatrala bogatim djetetom. Dok bi neki samo primijetili da nekolicini naših vršnjaka nedostaju osnovne stvari za napredak u odrastanju, ja sam aktivno pomagala svakome kome sam mogla.
Dolaskom u „dob“ koja mi dozvoljava slobodu i mogućnost aktivnog učešća u pomaganju drugima osnovala sam UG „Srce na dlanu“ zajedno sa još nekoliko osoba. Glavni cilj ove organizacije je pomaganje osobama koje imaju slabije imovinsko stanje ili kojima treba pomoć. Mnogi se pitaju zašto „volontiram“, kakvu nagradu tražim od društva i slično. No uistinu, osmijeh koji dobijem nakon što nekom pomognem ili osjećaj ispunjenosti kada ste tu za nekog kada mu treba pomoć, to je jedna od najvećih nagrada za mene. Želim da ljudi budu srećni i zadovoljni, a sa malo truda, obzira i pomoći, to se može postići.
Pomaganje ljudima je veoma zahtjevno, i oni koji su empatični kao ti se često susreću sa tim da ih boli nepravda koja se dešava u svijetu, no nisu u mogućnosti pomoći svima. Ipak, ako svako od nas uradi malo, na koncu će svijet biti bolji.
Mi ne možemo pomoći svakom, nekima ni ne treba pomoći (jer onda se ne razviju kao osobe). Isto mislim da se osoba ne treba dati previše u cilju pomaganja drugima, već da to uradi usputno ili da izdvoji dio svog vremena. Smatram da niti jedna osoba na svijetu ne može biti srećna ako nije barem neku sitnicu učinila za drugu osobu.
Kroz svoje dugogodišnje volontiranje, primijetila sam da dosta ljudi čeka pomoć. Na žalost, čak je i očekuje. Neke od tih osoba kada mogu ili trebaju nekom da pomognu, kažu da ne mogu, nemaju vremena, van njihovih granica je. U suštini mogu, ali ne žele. Po mom mišljenju nisu sazreli emocionalno ili im jednostavno od samog djetinjstva nije pružena pažnja, toplota i ljubav od roditelja ili staratelja.
Tvoj rad i doprinos društvu su impresivni, da li ti se dešava da ti se jave mladi ljudi koje si inspirisala da počnu volontirati? Da li prepoznaješ šta je to što možemo kao društvo i pojedinci raditi kako bismo više mladih inspirisali na volonterski angažman?
U svom dugogodišnjem aktivizmu, te kroz pojavljivanje na društvenim i javnim medijima sam srela osobe raznih pozadina. Iako se nekolicina njih zadivila mojim angažmanom, vjerujem da sam nekoliko mladih nadahnula, ohrabrila ili inspirisala za aktivizam. Bio to humanitarni rad, rad sa mladima, djelovanje u različitim aktivističkim pokretima ili za spasavanje drugih. Uvijek podijelim svoje znanje, iskustvo i umijeće kada mi postave pitanje ili traže savjet.
Mislim da bi inspirisali daleko veći broj osoba na našem regionu kada bi se ugledali na zapadne zemlje. One imaju “uređeniji” zakonski sistem. Kod njih se na volontiranje i aktivizam gleda kao na veoma bitne karike u građanskom društvu. Oni koji izdvajaju svoje vrijeme za društveni angažman imaju poreske olakšice i javne podsticaje. Vjerujem da bi vidjeli daleko veći odziv mladih i drugih za volonterske akcije, kada bi se više političara aktivno angažovalo po ovom pitanju (uređenju postojećeg Zakona o volontiranju).
U redovima GSS-a ne može biti svako, odnosno za članstvo i aktivni angažman je neophodno proći pripreme i biti spreman na velike fizičke, ali i psihičke napore. Kako si se odlučila za GSS? Koje je bilo tvoje najizazovnije iskustvo do sada?
Moji prvi koraci od volonterke do aktivistkinje su počeli sa sedmičnim trenizima penjanja u Penjačkom klubu “Wolf”. Potom su nam treneri predočili rad na terenu GSS-a. Puštali su snimke i pokazivali fotografije sa raznih akcija spasavanja. Vremenom sam uistinu željela da budem dio spasilačkog kluba, smatrala sam to potrebnim. Poslije nekoliko akcija spasavanja sam se osjećala kao ravnopravni član GSS-a. Nijedna akcija spasavanja nije lagana. Svaka akcija je zasebna priča za sebe. Tako je i akcija u Kostajnici bila specifična. Više iscrpna, nego naporna. Nekada bi pomislili da je to zadnji dimnjak, zadnji krov, zadnja kuća. Hvala Bogu, na kraju smo završili svaki objekat. Vjerujem da smo pokazali našu istrajnost kao tim. Uzastopno smo bili svaki dan na terenu. Neki ne bi rekli da smo mnogo uradili na terenu, ali vjerujem da su nam zahvalni ljudi kojima su stambeni prostori sada sigurniji.
Tvoje obaveze su brojne, kako uspijevaš uskladiti sve?
Godina ima 365 dana. Već sada, znam gdje ću biti na barem 60 njih. Mislim da se svi mi možemo organizovati u jednoj godini i prihvatiti onoliko obaveza koliko možemo da iznesemo. Rijetko kada uzimam obavezu koju vidim da ne mogu zavšiti u traženom roku ili za koju vidim da ću imati isuviše komplikacija prilikom njenog izvršenja.
Mojim obavezama dosta pomaže planer koji svakodnevno sastavljam/mijenjam. Ne držim se uvijek striktno planera, jer planovi znaju biti krhki i lomljivi. Često su mi prioritet hitnija, a ne bitnija dešavanja u mom životu. Nekada mi se stvori izazov između planera i poziva, ali se u svakom slučaju trudim da poštujem planer.
Predsjednica si Udruženja građana „Srce na dlanu“, reci nam čime se bavite?
Udruženje građana “Srce na dlanu” najviše se bazira na pomoć djeci bez roditeljskog staranja, pomoć siromašnim i socijalno ugroženim licima i pomoć djeci i punoljetnim licima ometenim u razvoju. Pored toga, radimo aktivnosti kao što je čišćenje okoliša, sadnja stabala, druženje sa našim korisnicama i korisnicima.
Pored svega navedenog, studiraš Medicinski fakultet u Foči, smijer Razvojni poremećaji Odsjeka za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju. Kako vidiš svoju budućnost, kakvi su ti planovi?
Pri samom odabiru zanimanja za budućnost definitivno sam imala više zanimanja kojim bih se voljela baviti, ali me je nekako još od početka srednje škole izuzetno privlačio smjer koji sam i upisala. Jedan od problema pri upisu na fakultet je bio što je Foča relativno daleko od Banja Luke i što je vožnja autobusima znala trajati od zore pa do kasno uveče, ali dobro, kada se nešto uistinu voli, treba ka tome i ići. Poslije završenih osnovnih studija planiram prvo da odradim pripravnički najvjerovatnije u svom gradu, u Banjoj Luci, potom planiram da se zaposlim u struci. Trenutno ne znam da li ću ostati u BiH da radim zanimanje za koje sam se i školovala, ali ću se truditi da ostanem u BiH, naravno, sve to zavisi od dosta stvari.